„Simonu“
 
Dragi moj unuk! Ti si sada 9 misec star. Rodio si se 5.1.2009. ljeta. U Beču. Veliko veselje Tvojoj majki Mariji i Tvojemu ocu Čarliju. I Tvojim starim starljem. I cijeloj rodbini. I svim, ki su Te došli gledat.
Zač Ti ovim putem pišem? Kanim na ov način i druge ljude informirati o našoj situaciji. O situaciji Gradišćanskih Hrvatov i Hrvatic. I Plinije i Cicero su pisali „javna“ pisma.
Ako doživiš starost od prosječno 85 do 90 ljet (kot nam to za Tvoju generaciju prorokuju), kako će onda izgledati situacija u Tvojem selu, u kom sada rasteš? Je će se u Stinaki još gdo po „stinjačku“ pominat? I ako Ti budeš po „stinjačku“ zna govorit, je ćeš koga imati zvana Christijana, ki će znat ta selski idiom?
Vjerujem, da će se sve već ljudi nimškoga materinskoga jezika i hrvatski jezik učiti. Na priliku u gimnaziji u Borti, u skoli, ku ja sada peljam (ufam se još relativno dugo).
Slavenski jeziki ćedu u Europskoj uniji postati važniji.

Kako će izgledati Tvoja izobrazba na hrvatskom jeziku (u obitelji mislim to jako dobro funkcionira). A u čuvarnici, u osnovnoj skoli? Mislim, da to sada relativno jako dobro funkcionira u čuvarnici za razliku od onoga vrimena, kad se ni smilo govoriti hrvatski u čuvarnici na Stinjaki. Tvoja mama Marija je to doživila. Nije to nikako bila krivica tete u čuvarnici.
Naprotiv. Postojao je interes za hrvatski i za hrvatske podloge, s kimi bi se djelalo. Ali odgovorni u općini to nije dopustio. I zato se danas kaje. Još i na televiziji je u jednom intervjuu to žalio.
Bilo je, ča je bilo. Čudakrat se s njim o tom sada pominam. Ali nekako se mora i tadašnja situacija djelačev – tobračev – pendlerov razumiti. Doživili su emocijonalni šok na djelatnom mjestu zbog nedroboga znanja nimškoga, državnoga jezika. I zato su reagirali tako, kako su reagirali. Gledali su hrvatsko pitanje kot socialno pitanje.

Doživljavamo renesansu hrvatske jačke. Ne tih starih jačak, nego novih.
Ljudi iz Weiza, na skupnom putovanju sa Stinja čani i Novoselci na priliku zadnji viked u Hrvatsku, oni si jaču najoduševljenije po hrvatsku. Čer mi rekla moja 10 – ljetna školarica Timea iz Nove Gore, da nje majka nezna ništ hrvatski, ali tekste mnogih hrvatskih jačak zna.
Hrvatski se ali širi i u Austriji. U Gracu. U Štajerskoj. Na priliku u tri skola u Gracu. Od ovoga ljeta i na montaniski u Leobenu.
Moj Simone, veselim se jur tomu hipcu, kad Ti počneš govoriti. Ka rič će Ti biti prva? Ka slova? Ki slog? Kada ćeš reć prvu hrvatsku rič?
Kako ćeš i ti znati tako teške riči reć kot i Tvoja Mama u ranom ditinstvu, na peldu:
„ perač izžet“.
Sve dobro Ti želji Tvoj dida. Jako Te ljubim, imam rado.

Martin Zsivkovits

BG-HomeSeitenanfang

Burgenlaendische Gemeinschaft 10-12 2009 Nr.412 Zeitungsarchiv